Mornaričko groblje
Da, zasigurno to nije prvo mjesto gdje ćeš otići kad ideš u obilazak novoga grada, ali svakako moram priznati da groblja imaju svoj šarm. Upravo ona stara groblja, pomalo dekadentna ali dobro održavana, prekrivena zelenilom i zatočena u tišini imaju nešto mistično i sugestivno u sebi. Poput Milana, Londona i Pariza, i Pula ima svoje spomen groblje. Mornaričko monumentalno groblje u Puli je na listi spomenika pod zaštitom Haške konvencije. Osnovano 1862 godine pod imenom K.u. K. Marinefriedhof, tj. Carsko i kraljevsko groblje Mornarice, danas se proteže na 22.000 metara kvadratnih i smatra se da je tu pokopano do 1960 godine oko 150.000 osoba. Kao i mnoga druga izdanja sa kraja 19. i početka 20. stoljeća i ovo groblje se rabilo prvo za vrijeme Austrougarske monarhije za pokapanje njenih mornara na dužnosti u Puli i kasnije za žrtve u moru u doba Italije, te za vrijeme Jugoslavije.
Kao na svim grobljima pa tako i na onim monumentalnim, pod redovima grobnica i nadgrobnih spomenika kriju se priče. Prekinute ljubavne priče, obiteljske priče, priče o ratovima, prijateljstvima pa i o mržnji. Groblje nastaje 60-tih godina 19. stoljeća. U to doba Pula je pod Austrougarskom monarhijom i postaje najvažnijom lukom Austrougarske mornarice. Iz Trsta su u samo nekoliko godina preseljeni u Pulu plovila, admirali, mornari i obični ljudi. Više od 20 vojnih obrambenih utvrda sagrađeno je i radi toga Pula dobiva epitet „Utvrđeni grad”. Od oko tisuću stanovnika sa početka 19. stoljeća, Pula na početku 1. svjetskog rata broji više od 60.000 stanovnika. Groblje je isprva bilo na 4000 m2 na mjestu zvanom Valkane, blizu Stoje, no ono se kasnije kroz godine proširuje na okolne terene te se sada pruža na oko 22.000 m2.
Šetajući grobljem pronalazimo grobnice s natpisima na njemačkom, talijanskom, hrvatskom, mađarskom i čak turskom jeziku i tu su uz ostale zakopane poznate osobe iz mornaričkog miljea. Ovdje je Anton Bourguignon von Baumberg, zapovjednik Austrougarske mornarice, pokopan 1879, viceadmiral Karl Graf Lanjus von Wellenburg, pokopan 1913., i admiral Janko Vuković Podkapelski, pokopan 1918.. Ovo groblje bilo je prvo pokopno mjesto dvoje iredentista, Nazario Sauro i Giovanni Grion, kasnije pokopanih u Veneciji. Ovo groblje posljednji je dom mnogim žrtvama mora koji su dugi niz godina oplakivali Istrani i Talijani. Na ovom mjestu spokoj su pronašla i dva mornara iz Istre sa talijanske podmornice F14, podmornice koja je dirnula Puljane, oduvijek osjetljivi na priče koje dolaze sa mora.
Tragedija pomornice F14
1928. godine podmornica se koristila za vježbe Talijanske Kraljevske Mornarice u vodama pred Pulom. U to doba Istra i drugi dijelovi Hrvatske su bili pod Talijanskom vlašću. Greškom je podmornica izronila pod pramcem razarača “Missori” koji ju je udario. Podmornica je brzo potonula i legla bočno na morsko dno na dubini od 40 m. Ostali brodovi koji su bili na vježbama uputili su se u pomoć i isto tako i druga pomoć je stigla iz obližnje Pule. Nakon skoro pa 12 sati vojne radio komunikacije jake emocionalne nabijenosti, tišina je zavladala radiom. Kada je u kasno popodne sljedećeg dana podmornica izvađena na površinu, nažalost nije bilo preživjelih među 27 članova posade koji su poginuli zbog visoke koncentracije klora u zraku.
Priča o Viribusa Unitisu
Još jedna tragedija koja se dogodila u vodama pulskog akvatorija a čije se žrtve mogu pronaći na spomen groblju je tragedija bojnoga broda austrougarske mornarice „Viribus Unitis”. Usidren u zaštićenoj Pulskoj luci, postao je nažalost, glavni lik u akciji sabotaže s tragičnim i surealnim posljedicama, a poznatoj u vojnom svijetu kao akcija Prepad na Pulu.
Dan je 1. studeni 1918. godine i pojedini brodovi talijanske mornarice se približavaju Pulskoj luci s namjerom sabotaže neprijateljskih brodova usidrenih u uvali. Pulska uvala je smatrana neoboriva no svejedno je bila jedan od ciljeva talijanske vojne mornarice. Osim utvrda i baterija prisutnih na kopnu, ulaz u luku je bio zaštićen minama i čak tri reda obrambenih mreža raširenih u moru. Talijanski su se brodovi morali zaustaviti u zoni zaštite van luke, van pogleda austrougarskih vojnih stražara. Dva talijanska specijalca, inženjer brodogradnje Raffaele Rossetti i vojni doktor medicine Raffaele Paolucci na malom vojnom plovilu „Mignatta”, uputili su se prema „Viribus Unitisu”. Kontrola i nadzor su bili toliko efikasni da su dva specijalca morala ugašenih motora ići naprijed svojim plovilom punim eksploziva prema cilju. Uspjeli su postaviti eksploziv koji zbog kojekakvih problema nije eksplodirao. Dok su dva sabotera bježala s mjesta, vojna straža ih je uvidjela i uhitila. Talijanski saboteri su bili začuđeni kako su se zapravo vojnici kojima su predani lijepo ponijeli prema njima. Čuđenje talijana kao i neobično blag pristup prema njima kao vojnim neprijateljima bio je još i veći kad su vidjeli da vojnici nisu na sebi imali austrougarsko vojno odijelo, već odijela novoosnovane države Slovenaca, Srba i Hrvata i da se na brodu ne vijori više carska zastava već trobojna zastava. Dva su specijalca za vrijeme ispitivanja uspjela dokučiti da je dan ranije, 31. listopada, austrougarska mornarica predala luku i brodove jugoslavenskoj mornarici. Nekoliko dana kasnije stigla je obavijest da je rat završen i da se austrougarska predala Italiji 3. studenog 1918. godine. Kad je to primio na saznanje, oficir Rossetti je upozorio vojnike slavenske države o tome da je Viribus Unitis puna neesksplodiranog eksploziva. Jugoslavenski vojnici prvo su evakuirali na brod Tegettoff no kako nisu ništa našli na Viribus Unitisu vratili su se ponovno na brod i nešto kasnije brod je eksplodirao, nagnuo se i potonuo. Ova akcija je prouzročila smrt više od 300 osoba, neke od tih osoba pokopane su na mornaričkom groblju u Puli. U toj je tragediji poginuo i zapovjednik Janko Vuković Podkapelski koji je upravljao tim brodom i tom posadom samo 12 sati.
Baron Gautsch, jadranski Titanic
Na mornaričkom groblju nisu pokopani samo vojnici. Među grobnicama moguće je pronaći i žrtve brodoloma koji je uz Titanic bila jedna od najvećih tragedija u moru sa žrtvama civilima. Baron Gautsch, bivši vojni brod, 1918 godine je upotrijebljen kao civilni brod na vezi između luke Mali Lošinj i Trst. 13. kolovoza 1914. godine brod se kretao prema Trstu kada je blizu Rovinja ušao u miniranu zonu austrougarske mornarice. Iako je u plovidbi brod bio potpomagan austrijskim minopolagačem, u 15.45 okrznuo je minu i potonuo u samo nekoliko minuta. Od 300 osoba na brodu, 150 ih je izgubilo život u moru. Ovaj je događaj potresao javnost jer se sva flota uspjela spasiti za razliku od civila. Dokumentirano je da putnici treće klase nisu mogli upotrijebiti čamce za spašavanje jer nisu bili u dobrom stanju zbog neodržavanja i niti nisu mogli upotrijebiti prsluke za spašavanje jer su oni bili zaključani kako ih oni jadni putnici ne bi koristili kao jastuke za vrijeme putovanja. Slijedio je dugi proces u kojem su oficiri bili oslobođeni optužbi i nakon toga nastavili njihovu poslovnu karijeru bez ikakvih posljedica. Poginuli u ovoj tragediji smatraju se prve civilne žrtve prvog svjetskog rata.
Baron Gautsch je danas jedan od najzanimljivijih relikta jadranskog mora i ronioci rado istražuju ono što je pod morem ostalo od tog broda. Mornaričko groblje u Puli je po tome zanimljivo. Ono je skok u prošlost i povijest i podsjeća nas da je povijest sačinjena od ljudi koji su radili, putovali, voljeli, svađali se i ponekad umirali na jedan besmislen i nepravedan način.
Mornarička crkva
Osim groblja, u Puli je Austrougarsko carstvo ostvarilo još jedno djelo koje još uvijek postoji u Puli. Upravo je austrijski car Franjo Josip I 1891. godine pratio pažljivo radove na ovome djelu, na crkvi Gospe od Mora, poklon od strane carstva velikoj mornarici. Crkva je stajala mnogo novaca carstvu koje je htjelo bogatu i raskošnu crkvu. Osim mnogih vidljivih poveznica s morem i pomorskom tradicijom (kao prvo stupovi s mornarskim čvorom) crkva je dekorirana zlatim mozaicima koji podsjećaju na Eufrazijevu baziliku u Poreču i na katedralu svetoga Marka u Veneciji.
Kao što se često dešava u Puli i ovdje je prisutna neka vrsta dihotomije koja predstavlja suživot bogatih i prelijepih djela s dekadentnim i ruševnim mjestima. U ovom slučaju dekadentnost je vidljiva u stepeništu koje od crkve vodi prema moru ali koji do mora ne stiže i koje do mora nije nikada ni išlo i koje danas stoji tu beskorisno pred crkvom. Prvotna se ideja stepeništa vjerojatno može dokučiti gledajući mozaik iznad luka oltara.
