Rock na plaži u Fažani: snaga Atomskog Skloništa ne blijedi

U četvrtak, 16. srpnja 2026., dok je vrućina obavijala plažu u Fažani, čineći gotovo nemogućim bilo što drugo osim ispijanja ledeno hladnog piva, iz zvučnika je dopirao zvuk koji je izgledao kao da dolazi ravno iz zlatnog doba jugoslavenskog rocka: zvuk Atomskog Skloništa.

Kao što je već spomenuto u nekim ranijim prilikama, Pula je imala vrlo važnu ulogu na punk rock sceni bivše Jugoslavije, a kasnije i Hrvatske.

Pula je grad koji je iznjedrio bendove koji su ostavili trag kako na balkanskoj tako i na međunarodnoj sceni. Među njima svakako treba spomenuti Kud Idijote, koji su bili predgrupa Ramonesima na koncertima u Jugoslaviji i šire, kao i Atomsko Sklonište.

Jugoslavenski rock bend s anglosaksonskim utjecajima

Iako nisu dosegnuli međunarodnu prepoznatljivost Kud Idijota, Atomsko Sklonište predstavljalo je jedan od najboljih hard rock bendova na području Balkana. Snažno pod utjecajem grupa poput Deep Purplea i Black Sabbatha, s kojima su dijelili potragu za snažnim i kvalitetnim zvukom karakterističnim za velike britanske bendove sedamdesetih i osamdesetih godina, uspjeli su svoj stil obogatiti elementima tipičnima za rock scenu bivše Jugoslavije, prije svega korištenjem hrvatskog jezika u tekstovima.

Neki njihovi obožavatelji tvrde da se tih godina pričalo kako bi, da su rođeni u nekoj drugoj zemlji i da su pisali tekstove na engleskom jeziku umjesto na hrvatskom, sigurno ušli u sam vrh velikih hard rock bendova. Tijekom osamdesetih i devedesetih godina, na svoj način, otvarali su koncerte i turneje po Balkanu grupama poput Motörheada, Whitesnakea i Uriah Heepa, bendovima poznatima po vrlo zahtjevnom odabiru predgrupa.

Posebno se često spominje priča da je frontman Motörheada, nakon što su dijelili pozornicu s njima, pohvalio Atomsko Sklonište i nazvao ih pravim bendom, bez kompromisa. Je li se to doista dogodilo ili ne, teško je znati, ali jedno je sigurno: zvuk Atomskog Skloništa i danas je snažan, čist i autentičan.

Atomsko Sklonište danas

Ako ste već nekad prošetali Pulom, možda ste i primijetili osobu koja se teško može ne primijetiti. To je krupan čovjek duge, kovrčave i sijede kose koji vozi savršeno obnovljeni i besprijekorno održavani Mercedes iz sedamdesetih godina. Riječ je o Bruni Langeru, bivšem basistu Atomskog Skloništa, a danas pjevaču i basistu benda.

Ali zašto ovaj uvod o rock bendu osnovanom sedamdesetih godina? Razlog je jednostavan: u četvrtak, 16. srpnja 2026., uz vrlo malo najave i gotovo nikakvu promociju, Atomsko Sklonište nastupilo je na plaži u Fažani. Datum koji mnogima, pa tako i meni sve do same večeri koncerta, možda nije značio mnogo, zapravo se poklapao s pedesetom obljetnicom osnutka benda.

Koncert u Fažani

Kao i svi veliki bendovi, i Atomsko Sklonište imalo je predgrupu koja je otvorila večer: "The Primo Tajo Blues Band", lokalni sastav u kojem, između ostalih, nastupa i bivši bubnjar Atomskog Skloništa, Saša Dadić, ovaj put u ulozi pjevača, kao i bivši klavijaturist Eduard Kancelar, koji je ponovno bio za klavijaturama. Bend je izveo blues rock repertoar koji je obuhvatio razdoblje od šezdesetih do osamdesetih godina, od Blues Brothersa i The Doorsa pa sve do originalne Kancelarove interpretacije Bachove "Toccate i fuge".

Nakon toga, unatoč zaista nemilosrdnoj vrućini, na pozornicu su izašli upravo oni: Atomsko Sklonište.

Današnja postava benda, nažalost, više nema originalnog pjevača Sergija Blažića, koji je preminuo 1987. godine, ali i dalje uključuje povijesnog basista, danas i vokala, Brunu Langera, uz bubnjara Erika Vojaka i gitarista Matiju Dadića. Prezime nije slučajno: Matija je naime unuk legendarnog bubnjara Saše Dadića, koji je također nastupio u predgrupi.

Gotovo obiteljsko okupljanje, moglo bi se reći.

Iako je koncert započeo s određenim kašnjenjem u odnosu na predviđeni program, pokazao se kao izuzetno dojmljiv događaj. Bend je svirao oko dva sata, a kada je došao trenutak za završetak, činilo se da nitko nema namjeru stati. Umjesto da napuste pozornicu, članovi benda su se izmjenjivali i svaki je od njih započinjao novu pjesmu, dok su ga ostali odmah pratili bez oklijevanja. Rezultat? Više od dva sata hard rocka, gotovo bez trenutka predaha.

Bio je to pravi koncert: iskren, strastven i pun energije. Nažalost, publike nije bilo posebno mnogo, vjerojatno i zbog slabe promocije događaja, ali oni koji su bili prisutni stvorili su zaista posebnu atmosferu. Mnogi su pjevali svaku pjesmu iz sveg glasa i u pojedinim trenucima gotovo se činilo kao da više nismo na plaži u Fažani, nego na stadionu za velikog rock koncerta.

Unatoč nesnosnoj vrućini i publici koja nije bila brojna, bend se nije niti u jednom trenutku štedio, svirajući istim intenzitetom kao da se nalazi pred tisućama ljudi.

Kao što se često događa u Puli tijekom koncerata legendarnih bendova, i ovoga je puta publika bila izuzetno raznolika: tinejdžeri, mladi, odrasli i... recimo, mnogi "bivši mladi". Ljudi koji možda više nisu mladi po godinama, ali još uvijek imaju želju za zabavom, prisjećanjem i pjevanjem pjesama koje su obilježile važan dio njihovih života.

Sretan rođendan!

U jednom trenutku tijekom nastupa stiglo je iznenađenje, posebno za one koji dobro poznaju povijest benda. Na pozornici je bubnjar Erik Vojak predao palice Saši Dadiću, vokalu grupe The Primo Tajo Blues Band i, kao što je već spomenuto, bubnjaru prve postave Atomskog Skloništa. Ali tu iznenađenje nije završilo: na trenutak se Atomsko Sklonište ponovno okupilo i sa svojim nekadašnjim klavijaturistom Eduardom Kancelarom. Taj simboličan trenutak publici je donio pravi reunion, još posebniji zbog obilježavanja pedesete obljetnice osnutka benda.

Osobno mi je bilo vrlo emotivno vidjeti djeda i unuka kako sviraju na istoj pozornici, u istom legendarnom bendu. To su trenuci koji bolje od bilo kojih riječi objašnjavaju pravi smisao glazbe: strast, sjećanje i povezanost generacija.

Stoga mogu reći, bez straha da ću pogriješiti, da za one koji su te večeri bili u Fažani to nije bio samo koncert, već mali dio povijesti balkanskog rocka koji je ponovno oživio uz more, upravo u zemlji gdje je nastao, na jedan zaista poseban dan.

Nakon pedeset godina karijere, Atomsko Sklonište i dalje dokazuje da rock nije samo stvar glazbenih ljestvica ili velikih međunarodnih pozornica. Rock prije svega živi kroz energiju koju bend još uvijek prenosi uživo, kroz strast s kojom se glazba izvodi i kroz vezu koja i dalje povezuje bend s njegovom publikom.

U četvrtak navečer, na plaži u Fažani, sve je to bilo vidljivo. Bez posebnih efekata, bez raskošne scenografije, samo veliki bend koji nakon pola stoljeća još uvijek ima nešto za reći i želju da to učini s istom iskrenošću i istom snagom kao i uvijek.