Što se u Istri jelo za Božićne praznike mnogo prije pandemije Covid-19
Odavno nisam napisala ništa. Nekako me sva ova situacija s virusom SARS-CoV-2 poremetila, prevladava u meni osjećaj neizvjesnosti, osjećam se upravo onako, rekla bih upravo kao ono malo crveno svijelo na televizoru, lampica Stand-by. I znate već kako ide...mislite...Sad će netko pritisnuti daljinski upravljač, crveno će se svijetlo pretvoriti u zeleno I na televizoru će krenuti kakav program, show ili film. No ništa, nitko se ne prima daljinskog. Božićni su praznici tu iza ugla, a na programu ništa. Ništa.
Mislim. Razmišljam. Zatvorena u svom malom crvenom svijetlu mislim kako mi je ovaj Božićni period poseban, nikako pozitivan, ali svakako poseban, jedan od onih koji će teško pasti u zaborav. A možda I hoće, možda ćemo za nekih 30-40 godina zaboraviti kako nam je danas, kako smo se pripremali za ovaj izniman Božić, jesmo li kao uvijek okitili bor, stavili ukrasne svjećice na ograde naših balkona ili jesmo li ono ili nismo odnijeli dijete da vidi Djeda Mraza u nekom od trgovačkih centara? Jer možda Djed Mraz ove godine zapravo nije uspio zbog Covida preći neku županijsku ili nacionalnu granicu!
Odlučila sam za sebe napraviti ove iznimne Božićne praznike posebnijim I ponajprije nezaboravnim. Pretvoriti ću ono crveno svijetlo sa televizora u zeleno. Da ne zaboravim kakav mi je danas I ponajviše da ne zaboravim kakav je nekad ne baš tako davno Božić bio, odlučila sam otići u prošlost I pokušati u jednom njezinom segmentu prenijeti tradiciju slavlja Božića u Istri, u onom jednom dijelu koji mi je bliskiji I poznatiji I danas u ovim uvjetima I dostupniji. Ovaj segment se ne tiče religioznog slavlja već onog koji zadire u njen društveni I kulinarski aspekt.
Krenula sam na to putovanje u prošlost s jednim vrlo jednostavim pitanjem….Što su naši stariji pripremali za jelo za Božić? Ja sam to pitanje postavila dvijema novopečenim kazivačicama, po imenu Gabrijela Škoravić (r.1946) I Adele Bilić (r.1949). Moja majka I njena sestra, moja tetka! U doba Corona virusa kada su društveni odnosi limitirani uredbama I kada ponestaje direktne komunikacije, osjećam se sretnom jer je ovaj razgovor ponajprije bio moguć u ovim uvjetima, a i nadasve on je bio zaista zanimljiv, raznovrstan, dinamičan I bogat.
Dakle, moje kazivačice, rodom iz Galižane, malo selo u blizini Pule vratile su se sjećanjima u svoje djetinjstvo, na poljoprivredno gospodarstvo gdje su Bruna, Stella, Viola I Formina, domaće krave sa farme bile dio dječje svakodnevnice, kao I Điđo I Moro,istarski tovari, vrijedni radnici.
Ispričale su mi kako se na Badnjak, ili kako to ovdje zovu, “Viliju”, kitio bor, zapravo smrikva koju bi u šumi posjekli. Ukrasi su u 50-tim godinama prošloga stoljeća zasigurno bili skromniji nego što su to danas, no nisu orasi, jabuke, šećerni bobončići upakiranim u papire žarkih boja I crveno bijeli slatki štapići obješeni na smričku bili manje vrijedni. Na taj dan pripremala se maneštra sa slancem (slanutak) I posutice s bakalarom. Djeca bi jela posutice (istarska tjestenina) sa poprženim mrvicama kruha I šećerom. Navečer, oko 8, s obaveznim crnim facolom (marama) na glavi uputile bi se u crkvu na ispovijed, I pri povratku na red bi dolazio I desert, fritule.
Za Božić su se pripremali fuži (istarska tjestenina) sa šugom od kokoši ili peteha (gulaš od kokoške ili pijetla) I kapuz (kiseli kupus) sa mesom. Poklonima se djeca nisu darivala na Božić, već na svetog Nikolu (06.12) kada bi im svetac ispod jastuka ostavio pokoju jabuku.
Pripremiti ovakav ručak za Badnjak I Božić danas već izgleda I ne pretjerano komplicirano jer uglavnom možemo već sve pronaći gotovo pa spremno. Bakalar na bijelo možemo kupiti u trgovini već gotov, posutice isto tako pa I fritule, a da ne govorimo o domaćoj kokoši. Nekada je imati napravljen bakalar na bijelo bio dio jedne malo duže priče od samog odlaska u trgovinu.
No, ovu ću priču ostaviti za drugu epizodu u kojom ću se pozabaviti sa realizacijom ovog tradicionalog istarskog Božičnog menija!
